Make your own free website on Tripod.com


Salon Galic, Marmontova 3, Split

Slobodna Dalmacija, 4. svibanj 1999.

Sandi Vidulic
Giotto u getu
Izlozba Darija Solmana

Vodstvo splitskog HULU-a i Umjetnicke akademije prepustilo je splitski izlozbeni salon Galic u ruke mladim umjetnickim snagama okupljenim pod nazivom SG2.0. Njihovo upravljanje Galicem pocelo je izlozbom Mozaik radionice Ethno ambient Salona 98. To nije bio bas najsretniji pocetak, buduci da se radilo o radovima koji su nesumnjivo bolje funkcionirali uklopljeni u zidine starokrscanske bazilike u Solinu, gdje su prvotno prosle godine bili postavljeni. Tamo su u preispitivanjima suvremenog i bastinskog koda i u izvornom ambijentu predstavljali uglavnom zanimljivu intervenciju, koja je bila vise od puke scenografije za etnokoncert. No u neutralno urbanom bijelilu Galicevih zidova taj efekt se izgubio. Cijela stvar je izgledala kao kakva kvaziarheoloska izlozba mozaika.
Za razliku od ziherastva prve izlozbe - za koju je vec postojao katalog i samo je izloske valjalo postaviti - izlozba Darija Solmana je primjer kako ce se Galiceve izlozbe u ovom razdoblju odvijati, i u vrlo brzom ritmu - jedna izlozba tjedno.
Recimo odmah, ako ostatak izlozbi zadovolji standard koji postavlja Solmanova izlozba, bit ce to dobar argument da se zacepe usta onim grintalima (medju koja donekle spada i potpisnik ovih redova) vkoja su izrazila sumnju da ce mladi svojim izlozbama osigurati potreban dignitet Galicu, kojim bi se konacno sprala ljaga s njegova imena, natalozena dugogodisnjom estetskom nebrigom. Mladim umjetnicima iz SG2.0 do kraja mandata u Galicu je ostalo osam izlozbi, a po materijalima koje smo dobili, ako stvar i dogodine prodje, tada bi u ovom razdoblju bili pozivani i autori izvan Splita. Time bi se u Galicu, konacno umrezila komunikacija i s onim umjetnicima koji nisu Splicani, niti su clanovi ovdasnjeg HDLU-a. Ako vas stogod zanima o ovome, potrazite na http://memebers.tripod.com/dariosolman (tocka koja sad dolazi je zbog kraja recenice).
Solmanova izlozba sa sastoji od tri ciklusa. Slike s titlovima su nastale u Necujmu (Solta) u vrijeme "nevjerojatne tisine turisticke posezone", kad je autor u glavi "jasno razabirao snazne flashbackove HRT-a". Turisticke slike nastaju za vrijeme boravka u Salzburgu, dok je Pjesacki zivot nastao za vrijeme boravka u Clevelandu, gdje je bio "bio jedini bijelac sto hoda ulicom ili koristi javni prijevoz". Premda postoje razlike medju ciklusima, zajednicko im je poigravanje estetikom grafita, kao i nonsalancija iza koje stoji osvijesteno likovni pristup, donekle usporediv s Basquiatom, tu je utjecanje infantilizmu, art brutovskoj ekspresiji, ima i natruha kasnog pop-arta... Sve u svemu, rijec je o vrlo urbanom rukopisu, koji poput melting pota preuzima razne utjecaje, bilo svjesno ili nesvjesno, no koji se u njegovoj kuhinji stapaju u smjesu s prepoznatljivim autorovim sugom. Solma kad posudjuje cini to na osnovi jednoga likovnog senzibiliteta, koji nije toliko povezan s intelektualistickim citiranjem kojim bi upucivao hotimicni dijalog s uzorima. To je pristup u kojem autor, poput kakvog kucnog majstora amatera, koristi sve sto bi mu moglo posluziti kao alat, da bi postigao zeljenu ekspresiju.
No nije u pitanju nikakav minus. Solman posjeduje jednu radost stvaranja koja je fino profilirana generacijskim senzibilitetom za dosjetku i ironiju. Rijec je o vizualnoj kulturi mladih, koju Solman uspjelo kanalizira u svojim radovima, a koja je u osnovi bogatija i slojevitija od vizualne pismenostio draslih, ali zasicena do te mjere da ni sami mladi nisu u stanju iscitavati sve njezine slojeve. Radi se o vizualnom sklopu komunikacije i prepoznavanja koje odlikuje visoka fleksibilnost, koja se nerijetko oslanja na intuiciju, pri cemu se ne zazire od neodredjenosti, ali je se ne glorificira. Likovnu morfologiju kaoticnog svijeta povrsnosti i brzih promjena najbolje iskazuje u ciklusu Pjesacki zivot, u kojem koristi jezik grafitske subkulture. To su znakovi kreativnog otpora, poput leopradove koze rasprostrt platnima.
Prisutna je i stanovita nejasnoca oblicja, od kojih su neka napola prebojena novim slojevima ili pak povremena nejasnoca znakova ili nekih natpisa. No sve je dosta vjesto ukomponirano u dinamicke kompozicije, koje pokazuju zaigranost i uspjelo kanaliziranje svjeze energije, koja je jednostavno suvremena. A to znaci da autor ne tezi nekakvoj radikalnosti ili velikom angazmanu, vec jednostavno govori kroz carstvo znakova svog vremena. Njegova ikonologija je cesto privatna, ali i prozeta referencama na sadrzaje javnog zivota u mjeri u kojo se u urbanom miljeu javno i privatno preklapaju, bez jasnih granica. Vijesti s televizije su dio nase intime, odnosno vlastita intima iskazuje se u prepustanju bujici signala, znakova i simbola - onom vaznom, kao i smecu - da izidju na povrsinu.
No krivo bi bilo smatrati Solmanove slike tek za galerijsku institucionalizaciju grafita ili ekspresionistickog stripa (kao i Slikama s titlovima). Takodjer autor nije neki osvjesteni semiolog, njegovo znakovlje cesto je u funkciji ekspresije i kreiranja ugodjaja. Jednostavno, nije rijec o rebusima koje valja odgonetati vec o uspjeloj likovnoj transpoziciji u kojoj dolazi do slikarske preobrazbe vanjskih poticaja. Stoga intima i refleksije s njegovih slika i onda kad su logicki i pojmovno necitki imaju postojanu sugestivnost. Upravo zato jer autor nije zanemario provjereno iskustvo klasicnih majstora slike, koji su smatrali da bilo koji vanjski ili unutarnji podrazaj mora prvenstveno biti uspjela likovna cinjenica da bi bio vrijedan nase paznje. A da klasika i suvremenost idu skupa, svjedoci i grafit "Giotto was asllep for some time, now he is a member of the street gang" s jedne od Solmanovi slika.