Salon Galic, Marmontova 3, Split

Slobodna Dalmacija, 13. svibanj 1999.

Sandi Vidulic
Polovican uspjeh
Izlozba cetvoro mladih umjetnika u Galicu

Izlozba Ive-Matije Bitange, Tonija Mestrovica, Marija Miskovica i Lea Vukelica nova je izlozba u Galicu kojom mladi umjetnici naklonjeni suvremenoj umjetnosti nastavljaju popunjavati svoj tromjesecni mandat za vrijeme kojeg oni kreiraju izlagacki profil Galica. Rijec je nedvojbeno o osvjezavajucoj promjeni u anemicnoj splitskoj izlagackoj ponudi, no isto tako vec se vidi da svaka od tih izlozaba nece biti za pamcenje. Ova izlozba polovicnog uspjeha mlade cetvorke okrenutija je neokonceptualnim ugodjajima i poetikama od prethodne dvije.
Leo Vukelic ponudio je mozda najjednostavniju pricu, a tice se njegova vojnog roka kojeg guli u Splitu. Rijeè je o work in progressu koji cine autorovi portreti sto nastaju u njegovim vojnickim danima. Svaki dan nova fotografija. Do fotografija je legenda s ikonama. Ikone su smjestene ispod fotki i oznacavaju dogadjaje kao sto su odlazak kuci, provod i slicno, a tu je i oznaka sata kad se neki dogadjaj zbio. Ali lice na svim fotografijama ostaje isto, ukoceno i bezizrazajno, kao maska, bas kao i na slici na pozivnici, koja je preslik njegove vojne knjizice. Ipak, glumi li Vukelic pomalo bezizrazajnost da bi naglasio poantu, misli li o svojem licu pred aparatom ili mozda podvaljuje istu fotku ostaje nejasno. Ako katkad glumi, tad je pitanje zasto, ili mu je lose ili nije, nema treceg. No, njegov rad vas ne ostavlja ravnodusnim. Vukeliceva bezizrazajnost uspjesno iritira. Vjerojatno mu je to i cilj, te mozemo racunati da mu je rad uspio.
Nogometna prica Maria Miskovica sastavljena od akrilika na zidu i intervjua s Velimirom Zajecom iz vremena kad Ciro Blazevic nakon niza godina dovodi Dinamo na prvo mjesto ondasnje savezne lige vraca nas u doba kad je situacija u klubu modrih, bez obzira na to sto nas Predsjednik o tome mislio, bila puno zdravija nego danas. Na zidovima Galica, na dijelu koji je nagrizen vlagom, poput duhova pojavljuju se siluete igraca sto svoju slavu nisu bazirali na drzavnim jaslama (bar ne kao danas). Sve u svemu, intervju je zanimljiv dokument koji baca drugacije svjetlo na neke danasnje istine, a zanimljivo je da ga Miskovic obradjuje i potpisuje kao svoj graficki rad.
Iva-Matija Bitanga ima rad jednostavnog naziva Kapanje. Ovaj land art sastoji se od dva mediteranska simbola pijeska i maslinova ulja, koje iz pomalo semanticki nejasno koncipirane naprave kapa na pijesak razasut po podu. Da je pijesak suh, kako je to bilo planisano, tada bi ga ulje napajalo i polagano mijenjalo njegovu teksturu, ali donesen je vlazan i nikako da se osusi. u ovakvim uvjetima smisao rada postaje pomalo nejasan. Pitanje je koliko bi se Beuysu (koji se koristio maslinovim uljem u kamenicama) ili brackom tezaku svidjelo trosenje plemenita ulja koje ne postize svrhu.
Najmanje je jasan rad Tonija Mestrovica nazvan tautoloski Rad u procesu. u njemu voda iz aparata za infuziju kapa na upaljenu plocu kuhala i mijenja trenutacno svoje agregatno stanje u paru. Mozda je bitan onaj trenutak izmedju, mozda je zato postavljena halogena svjetiljka? Je li to uopce work in progress, sto se tu mijenja iz dana u dan? Cemu sprave za infuziju? No, onaj zenovski trenutak izmedju donekle izvlaci rad.