Salon Galic, Marmontova 3, Split

13- 20. svibanj 1999.
Sanja Jona
NIZ, MREZE (objekti)
PRIBLIZAVANJE (video)
CVRCCI (zvucna kulisa)

(dokumentacija u izradi)

--> http://members.xoom.com/artkustika/soundandspace/
>
>

 Izlozeni niz, sastojao se od ma kolikog broja objekata, uvijek je samo isjecak iz beskonacnog niza (istih).
Niz je opetovano prikazivanje praznine ucinjene vidljivom.
Zarobljavanje onog sto se ne da zarobiti.
Tko moze odrediti granice svijeta i uma, granice umjetnosti?
(Sanja Jona)

Tekst Tamare Viskovic iz kataloga izlozbe u Galeriji Vladimir Nazor 
(19. studenog - 5. prosinca, 1998.)

Cesto se kaze da je vrijeme najbolji kriticar. Kao, vrijeme ce na koncu pokazati sto prolazi sto ostaje, sto je vrijedilo naseg truda, a sto je bilo puko tracenje ociju i usiju. Ta je pomisao, jednom kad apstrahirate njenu svakodnevnu, prakticnu namjenu, jadnako zastrasujuca u zivotu i u umjetnosti. Ona pretpostavlja postojanje nekog krajnjeg cilja, jasnog i nepromjenjivog, neku izvanjsku mjeru prema kojoj pragmaticno mozemo izbazdariti iskustva. Ona ignorira neponovljivost trenutka u ime uniformnosti i ogranicenosti raspolozivog nam vremena, a promisljanje umjetnosti svodi na vise ili manje uspjesno proricanje u kojem samo djelo nema vazniju ulogu od smezuranog graha na gatarinu dlanu. 
Spominjem ovo zato jer je rad Sanje Jone jedan od onih koji se zilavo opiru takvom prosudjivanju. Ne tezi ka Ijepoti, ne izaziva ganuce, ne nutka nas osobnim osjecajima, ne sokira, ne izrazava konkretnu ideju. U stvari, ne izrazava uopce. On uspostavlja, i to iz vidokruga sireg od same estetike. Situacija koju uspostavlja simulira djelic beskonacne horizontale po kojoj se krecemo, svjesno nas zaglavljujuci u jednom njenom odsjecku. Izvlaceci odsjecak u domenu osjetilnog, ogradivsi ga od ostatka svijeta, suocivsi nas s njim, autorica umjesto nas vrsi onaj isti proces kojim je svojedobno ukinuta granica izmedu svakodnevnog predmeta i umjetnickog objekta, jedino, ovdje se ukida objekt kao zariste znacenja i postavlja osoba.
Rad se sastoji od tri odvojena, medjusobno neovisna, koegzistentna djela. Njihova zajednicka crta je neopisnost, opci karater koji moze primiti najrazlicitije intuitivne ili asocijativne sadrzaje. Prvi dio je niz, mozda najkarakteristicniji vid autoricina izraza. Duga serija istih, malih prizora fizicki savrseno prilagodljiva prostoru u kojem se nalazi, lisena pocetka, kraja i sredine. Ona nas disciplinira i tjera na reviziju gledanja. Naime, nase se svakodnevno gledanje obraca cjelini, provjerava njene kljucne punktove kako bi potvrdilo vlastita ocekivanja, a praznine ispunja po iskustvu. U situaciji u kojoj je cjelina i fizicki i mentalno nesaglediva, a vidjenje djelova zahtjeva sitne korake i hipnoticku upornost, nas mehanizam percepcije je izazvan. Kako nema gledanja bez misli, a sam prizor gledatelju malo sugerira, na jednom dijelu tog puta gledano postaje orudje usredotocenosti i introspekcije, a gledatelj "uhvacen" u nizu.
Drugi dio aktiviranja posjetitelja je zvucni. Glasno, izolirano cvrcanje cvrcaka ima mnogo zajednickog s nizom. Ne predstavlja proces, razvoj sa ciljem, vec uvijek istu i uvijek razlicitu spiralno ponavljanu sekvencu, cisto iskustvo, nekriticko sudjelovanje u zivotu, neku vrstu totalnog prihvacanja u kojem je svaka misao podsjecanje na sebe sama.
Treci dio je video rad "Priblizavanje". Njegova fizicka odvojenost u prostoru nije samo formalne prirode. On je jedini s natruhama intencionalnosti, makar njegov jezik ima definiran samo semanticki, ne i instrumentalni dio. Autorica se odrice sinkroniteta slike i rijeci, definiranosti koja bi na sebe mogla privuci atribute. Svaki, pa i najplahiji promatrac prirode svom je djelu morao dati nekakav kraj, izabrati mu trenutak dovrsenosti. Morao ga je urediti tako da, izdvojen iz beskrajne slozenosti svijeta, ima svoju jasnu liniju. Iz tog je neizbjeznog procesa rodjen mit o Misiji Umjetnosti. Mit o vremenu koje ce sve pokazati i prokazati. Borba za trenutak, zalaganje za dragocjenost i jedinstvenost osobnog iskustva i preispitivanje ociglednog, jedina je misija umjetnika. Priblizavanje bez nagrade stizanja.