Salon Galic, Marmontova 3, Split
	Slobodna Dalmacija, 27. svibanj 1999. Sandi Vidulic Kljuc je u paznji Post festum izlozbe Sanje Jone u Splitu Izlozba Sanje Jone u Galicu skracena je verzija njezine izlozbe u zagrebackoj knjiznici Vladimir Nazor; prigodom splitskog izlaganja izostavljen je dio Ljubavni niz, tako da su u Galicu bile postavljene grafike Niz, mreza video Priblizavanje i zvucna kulisa koju je tvorilo glasanje cvrcaka. Niz grafika malog formata sastoji se od mrezastih, iglicastih, gotovo identicnih struktura. No pazljivim gledanjem uocavamo sitne razlike, koje jos pazljivijim gledanjem postaju sve znacajnije. Paznja je upravo ona kljucna rijec autoricina opusa. Njezini nizovi, koji cesto imaju tautolosku osnovu, otvaraju se vise ucitavanju negoli iscitavanju smisla, jer nemaju intenciju koju zele priopciti, oni su medijatori vase paznje, koncentracije i introspektivnog gledanja. Niz je ujedno i filozofski problem. Autorica nastoji osvijestiti ambivalenciju izmedju ideje i realizacije, njezini nizovi su djelovi zamisljenih beskonacnih nizova, koji se pak ne mogu zbog covjekove konacnosti uprizoriti. Koliko god se njezin niz protezao, nikad nece moci smanjiti razmak izmedju konacnog i beskonacnog, jer, kako bi rekao Kolakowsky, razmak izmedju konacnog i beskonacnog uvijek je beskonacan. Samim time stvaranje nizova ima neceg ocito sizifovskog u sebi. Stovise, ako je ostvareni niz uvijek beskrajno sicusan prema beskonacnom, tada je posve svejedno jeste li napravili niz od dvije slike ili stotinjak tisuca. Ono sto ove radove odvaja od tautoloskih multiplikacija minimalista jest cinjenica da autorica ne pristupa nizovima s bezlicnim rukopisom nekakve strojne izrade. Grafike sadrze medjusobna nepoklapanja kojka negiraju jednoobraznost. Svaka od grafika je individualizirana, njezino ostvarenje konkretizirano je tako sto njezina strukutra odaje tragove autoricina traganja. Naime, autorica ne ostaje na nekoj idealnoj, nultoj, poziciji u odnosu na svoj rad. U procesu stvaranja i sama se zanosi preblematikom linije i forme. Njezini su radovi na pola puta izmedju koncepta i slike, bastineci obje strane. Najbliza bi bila mozda usporedba s Kniferovim meandrima u kojima se malim pomacima otvaranju nova polja slobode i tragalastva, gdje isti motiv pokazuje beskonacan broj varijacija, sto je najbolji dokaz kako granice stvaranja postoje tek u covjecjem umu.No, Jonini nizovi ipak nemaju arhitepsku fascinaciju Kniferovskih meandara. Ali ovi nizovi u svom ambivalentnom dijalogu izmedju zamisli i konkretizacije, jednoobraznosti i individualne neponovljivosti, dokazuju da ipak nije svejedno jesu li napravljene dvije ili vise grafika. Nepostojanje jednoobraznog uzorka razlog je zasto svaku grafiku treba pogledati. Time se pred vama otvara prica bez fabule u koju ste pozvani utkati smisao po mjeri vlastita iskustva.