Make your own free website on Tripod.com


Salon Galic, Marmontova 3, Split

31. svibanj - 7 lipanj 1999.

Neli Ruzic
Kemijska cistionica "Galeb"
foto ambijent

Zdena Koleckova
Safe in Their Alabaster Chambers

>
>

>
>


ZENA I PERCEPCIJA /RATA/
Ana Peraica

Unutar problematike zenskoga pisma, cini se, zasebnu bi paznju na ovim podrucjima trebalo dati onome rubnome dijelu; nesklada "muske" povijesti tvorene od isjecaka i tecne "horizontalne" zenske povijesti. Napose zenskoj percepciji agresivnih granica izmjena, opet; muskih povijesnih sistema (ratova, revolucija, puceva...), tj granicja odakle se sasvim ocigledno razaznaju razlike; sudjelovanja od suzivljavanja, ili aktivizma od aktivnosti. Obzirom o ovome poglavlju nije previse pisano, a imajuci u vidu odlike mentaliteta, bio bi neminovan nekakav mali uvod i to odmah u "zensko pismo" druge generacije, kako bi se izbjegla raspravoa o feminizmu. Odnosno, barem onoga koje direktno otvara rad "Kemijska cistionica", a koji je podlogom analize jedne zenske percepcije rata. Povijesno upravo receptivan odnos i senzibilitet iscitavanja / pronicanja.../ otjeloviti ce se i u osnovnim aktivnostima pri nastanku rada. Koncepti radova Neli Ruzic cesto otvaraju svijesti o prividnim odsutnostima. Dakle, medjusobnom zapisivanju jednostavno uzetih njihovih cimbenika, koji se klasicno definiraju kao; prostor, objekt i subjekt, te promatraca. Vecina od njih nadjena je ili osvijestena in situ, stoga su i same intervencije materijalno sasvim sasvim sazete. Upravo prividna odsutnost sugerira kako nema privilegije sjecanja za subjekta. Prepoznavanjem i priznanjem istovrijednosti, ni on sam vise ne sili drugo dvoje, objekt ili prostor, na jezik samo svojih I subjektnih, dakle subjektivnih, sjecanja ili promisljanja. Nastupa izmjena, kao I u svakom razgovoru. Inter-akcija. Autorica prva, a sto sugerira i ostalima zadrzava senzitivnu "neparceliranu percepciju", koja nalikuje prioripercepciji; koordinaciji culima kroz prostor koja ne dovodi do svijesti, a ostavljajuci paznju otvorenom, kao sto i trazi svaki dijalog. Ne zatvarajuci se dakle kao puka izjava, ili ostajuci otvorenom pretpostavkom aktivnosti, ne akcije. Ukljucivsi u sve to i ovu aktivnost obucavanja i uvodjenja u vjestinu. Stoga je upravo zasebna tema i ovdje; nestanak autora. Teorije ce se cesto oslanjati na metaforu "digitalne estetike" kod druge generacije, cak i kod radova u analognome svijetu, upravo poradi istovremene pojave problema copyrighta na mrezi. Razlikovati ce ih od prve "masinske", feministicke generacije. No, ovim se senzibilnim odnosom bas potvrdjuje autenticnost, verificirajuci time i autora, obzirom se odbacuje mogucnost kopije. Stoga ih je mnogo uputnije zdruziti sa osvjestenim odnosom ka povijesti; ili razlikom, ako je vec metafora potrebna; gradnje i nizanja. Kod drugih je pitanje autoriteta ocigledno razvojno izlisno, dok na nivou sukoba obaju cesto postavljano. I sama struktura radova "zenskoga pisma" priziva uzorke rucna rada; nizovi/serije sugeriraju cekanje (bilo pustolova ili ratnika), ili preciznije; zapis protoka vremena. Ipak, rad ne moze poluciti interpretaciju u klasicnome smislu. U njemu nema aluzija ili poziva na icije simbolike i znacenja, on se u prvome sloju uopce ne odize racionalnome. Njegove su odlike otvaranje mogucnosti da se novi subjekt, koji ulazi u ovaj ambijent, sam premjeri sa balansiranim odnosima, nacini novi dis-balans, a zatim smiri na sasvim osoban nacin. I time neizostavno /uz mogucnost sjecanja objekta i prostora/ promijeni rad. Posebnost pak ovoga fotografskoga ambijenta, a vezano uz svijest na koju navodi, valjalo bi vidjeti u odabiru motiva. Kemijska se cistionica cini sasvim perifernom za sama dogadjanja /citati; akciju/ rata, ali se istovremeno metaforicki dade povezati sa problemom vjere. Gotovo se sigurno moze ustvrditi, barem u ovim podrucjima, da su u religijskome smislu rijeci, njeni najintimniji svjetovni cuvari bile upravo zene (Ili, zgurene starice u prednjim klupama katedrala.) "Kemijske su cistionice lokacijama ispiranja formi. One su tada ispraznjene; puke ambalaze, futrole, ovojnice. cistionice su, stoga, slicne i cistilistu, mada u njega stizu sadrzaji. Sve je pristiglo jednako samo po tome sto je zaprljano. Ipak, cini se, vjerovanje pri cinu predaje nije puko povjerenje da ce to biti i vraceno i cisto, vec stovise; kako ovaj svijet zapravo i nije sazdan od jedinstvene, vec unajmanje dvije substance. Od kojih jedne lako perive, dok druge koja se tim cinu ne podaje. Ili obrnuto; iskupljive..." No istinska veza ipak pociva na iskonskome poslu ribanja i ciscenja, habanja i krpljenja, dakle suodnosa vremena i povijesti vlastitoga spola; "Pa se postavljaju pitanja da li ipak ostane neispranim dio zapisa svih dogadjaja kojem je tijelo bilo vinovnik? I jesu li nase ciste plahte ciste i od nas samih? U ratu vjera o razdjeli duha od tijela cesto posustaje, cime cistionice ne nestaju, vec naprotiv sve vrvi od onih koje su zapravo prividna cistilista. Jer, kada sjecanja postanu toliko losa, pere se sto se moze...." Odnosno u njemu se ocitava praznina prvih okolisa zivota, mijesta u kojem se zacinje, prije sama vremena odijela. "Potrosna se roba igra zivota. Jer je tada skuplja, a ponekad i trajnija. I jer je izdana njegova originalna igra. On je skriven, utisan, na cekanju, zatomljen." Stovise, u vremenu kojem se uspio tehnoloski, u skladu s novim modama vertikalnih ideologijskih struktura, poizvanjstiti i stvaranje sama zivota.


SAFE IN THEIR ALABASTER CHAMBERS
Darko Simicic

U biografiji Zdene Koleckove naveden je podatak da je rodjena u Usti nad Labem u Republici Ceskoj, gdje danas zivi i radi. Taj bi podatak mozda bio nevazan za neku drugu osobu, ali Zdena je u svom mjestu zivljenja pronasla neiscrpni vizualni izvor motiva za svoje slike i fotografije.
Taj grad poznajem manje iz osobnog iskustva (jedanput sam bio tamo), a vise iz Zdeninih rijeci. Danas o njemu imam nekakvu vrlo osobnu predodžbu, nastalu na osnovu nekoliko nevezanih fragmenata. Sve sto sam vidio su nekoliko ulica, izgled pojedinih kuca, mnostvo tvornica. Tome dodajem Zdenine fotografije i slike: na njima su prikazani detalji koji cine njezin svakodnevni pogled.
Kljucni element u svakom sastavljanju privatne topografije predstavlja cinjenica da li poznajem nekog od stanovnika mjesta prema kojem usmjeravam pogled. Osobna prica stanovnika je ono bitno sto gradi razliku izmedju onoga sto sam vidio i onoga sto mi je dodano kao osobni iskaz drugoga. Gradovi imaju svoju povijest i izgled koji je nastajao tokom duzeg vremenskog razdoblja. Povijest i izgled grada rezultat su djelovanja njegovih stanovnika. Ali da li je povijest i izgled grada totalitet nastao samo sabiranjem tih zivotnih aktivnosti? U kojoj mjeri grad odredjuje život stanovnika, a stanovnici izgled grada? Gdje nastaju prekidi uzajamnog procesa?
Gledanje Zdeninih slika i fotografija otkriva pogled razlicit od uobicajene hijerarhije vrijednosti gledanja, baazirane na moci i atrakciji. Grad je prikazan u nizu melankolicnih detalja, ponekad fragmentalnih do neprepoznatljivosti. Zabiljezeni prizori usmjereni su prema praznim ulicama, napustenim tvornickim halama, grafitima na zidovima kuca ili hladnom ambijentu bolnice. Ti svakodnevni detalji liseni su atrakcije na prvi pogled, nema cjelovite price. Isticanje fragmenata premješta pogled prema realnosti sitnih dogadjaja. Zaustavljeni prizor smiraja dana na praznoj ulici moze u potpunosti izmjeniti svakodnevnu predodzbu tog mjesta, intenzivirati melankoliju. Detalj tvornickog postrojenja revidira prijasnje znanje o samom objektu: ponudjeni prizor posjeduje bizarnu ljepotu. Sterilni bolnicki ambijent je zabiljezen u prestrasenom pogledu pacijenta, svjesnost krhkosti vlastitog tijela.
Praznina, napustenost, hladnoca: svi ovi elementi vode pogled prema zivotu sacinjenom od slucajnosti, neogranicenih detalja, prema sitnim usamljenostima. Svi ti detalji, slucajnosti i usamljenosti tvore novi poredak u hijerarhiji zivotnih emocija.
Stoga ne cudi da Zdena sve prikazane fragmente povezuje naslovom SAFE IN TEHEIR ALABASTER CHAMBERS. Taj naslov je stih pjesme Emily Dickinson, pjesnikinje koja je savrseno znala iskazati svoje tjelesne tjeskobe, strahove i melanholicne osjecaje ziveci intezivnim unutarnjim zivotom.
Gledanje Zdeninih slika i fotografija odvlaci pogled od zastrasujuce povrsine ekrana, te ravne i ravnodusne povrsine na kojoj se (navodno) moze sve vidjeti i saznati.
Daleko od uobicajene hijerarhije pogleda, ponudjeno je gledanje usmjereno prema detalju ovog (ili bilo kojeg drugog) grada, prema slucajnosti i melankoliji.
Prema realnom zivotu, prema stvarnim emocijama.