Make your own free website on Tripod.com


Salon Galic, Marmontova 3, Split

Slobodna Dalmacija, 18. lipnja 1999. godine

Sandi Vidulic
Povratak u osamdesete
Osvrt na izlozbu Ljubinke Grujin i Edvina Dragicevica u splitskom "Galicu"

Tromjesecni mandat za izlaganje u Salonu Galic skupine mladih splitskih umjetnika SG2.0 polako se blizi kraju. Jedna od posljednje tri izlozbe je zajednicka izlozba Ljubinke Grujin i Edvina Dragicevica, dvoje mladih umjetnika koji vec sad nisu posve nepoznati na splitskoj likovnoj sceni. Ljubinka Grujin, koju smo imali prilike upoznati preko instalacija i modnih instalacija, ovaj put nam se obraca preko medija slike. Prva usporedba koja se namece odnosila bi se na nedavno vidjenu izlozbu Darija Solmana u istom prostoru. U oba slucaja je rijec o manirizmu karakteristicnom za osamdeseta i u ocitom Basquiatovu utjecaju. basquiatov utjecaj na generaciju umjetnika koja je nedavno diplomirala bio je vidljiv i na zajednickoj izlozbi likovne kolonije sa Solte u Galicu, na kojoj su bili Solman i Grujinova, a gdje je otprilike polovica sudionika pokazivala simptome zaraze ovom mozda posljednjom autenticnom umjetnickom legendom. Zanimljivo je da je glavna atrakcija popratnog programa ovogodisnjeg Venecijanskog biennala Basquiatova izlozba koju je postavio guru likovne teorije osamdesetih Achille Bonito Oliva. Mozda nam izlozbe u Galicu donose dio nekoga sirega gibanja unutar "duha vremena" koji uoci samog kraja stoljeca i tisucljeca na brzinu stize reciklirati i osamdesete?

Slike Ljubinke Grujin naglaseno grafickog obrubljivanja formi s jakim crnim linijama i utisanim koloritom ekspresivnih nanosa imaju naglasenu notu infantilizacije, koja nije bez cari, osobito stoga sto autorica ima jednu toplinu geste koja se ne moze podvesti pod maniristicko "citiranje". Medjutim, autorica nije posve imuna na banalnosti, mozda je pomalo narcisoidno zagledana u dijete unutar sebe i misli da mu je sve dopusteno. Njezin iskaz dodiruje prag amaterizma, a buduci da je takva vrsta poetike na suvremenoj britanskoj sceni trenutacno modni krik (o cemu smo nedavno pisali), mozda nije na nama da joj zbog toga prigovaramo. No, u svakom slucaju, u odnosu na Solmana njezini slikarski radovi manje intrigiraju kao likovno-semanticke cinjenice.

Medjutim, u odnosu na Dragicevica moglo bi se reciupravo suprotno. Njegove radove takodjer odlikuje naglasen pogled u osamdesete, te likovna komunikacija u kojoj se mijesaju mitologija javnog i prijatnog, no Grujinova posjeduje jednu neposrednost koja i onda kad je autorica u ocitom plicaku barem prenosi neka emotivna stanja, sto kod Dragicevica nedostaje. Dobro, njegova estetika je hotimicno hladnija, pa se moze reci da prozivanje zbog emotivne suhoce nije jak prigovor. Stvar je ipak u necemu drugomu. Naime, kad je rijec o retropristupima, njihova smislenost se moze pravdati u onim slucajevima kad vid komunikacije koji takvaa djela otvaraju ima neku emotivnu i/ili intelektualnu svjezinu i intrigantnost. Drugim rijecima, ako Dragiceviceva morfologija ne plijeni inventivnoscu, ako njegove slike-znakovi ostavljaju dojam pomalo usukane studioznosti kojoj nedostaje likovna dinamika unatoc subkulturnoj sintaksi grafitno jednostavnih jakih linija, s malo ploha i jasnim oblicjima, ako mu radovi vise djeluju kao rebusi koje niste raspolozeni rjesavati, negoli kao otvorena djela za izmjenu specificne energije, tada je ocito da u takvoj situaciji Grujinine reciklaze imaju vise smisla.