Salon Galic, Marmontova 3, Split
	Slobodna Dalmacija, utorak, 6. srpnja 1999. Sandi Vidulic Zanimljiv kontrast Osvrt na izlozbu Kristine Restovic i Viktora Popovica na koncu izlaganja mladih autora u splitskom Salonu Galic Izlozba Kristine Restovic i Viktora Popovica zapravo je zavrsetak izlaganja mladih autora okupljenih pod zajednickim nazivom SG2.0 u splitskom Salonu Galic. Premda je ovdje rijec o radovima koji se medjusobno po svom koloristickom ugodjaju ne bi trebali slagati, radi se o jednoj od najzanimljivijih izlozbi iz ovog razdoblja. Stovise, izlozeni radovi su formirali zanimljiv kontrast, uostalom, oni medjusobno proturjece vise na prvu loptu, po odnosu koristenih boja i ne-boja, negoli sto je rijec o temeljno suprotstavljenim autorskim poetikama. dapace, zajednicka im je estetika ruznoce, ali i estetizacija ruznoce. Naime, oboje autora se uspjelo sidre na razmedji izmedju umjetnosti i antiumjetnosti. Oni ne zele biti umiljati, ali ni provokativni. Rijec je o pristupima koji ne prihvacaju konzervativno estetski nihilizam sto kaze da je svereceno i potroseno, ali ni antiestetski nihilizam koji smatra da se umjetnost treba dokinuti u izjednacavanju sa zivotom. Odnos ovo dvoje autora na neki nacin podsjeca na povratak zivosti osamdesetih, ali lisen patetike velike geste ili programatske poze. Rijec je o manirizmima koji likovnim vodama brode vodjeni nutarnjim kompasom, pri cemu nisu iskljucena medjusobna prepoznavanja i bliskosti. Poput Grujinove i Solmana, cije smo izlozbe vidjeli u Galicu, i radovi Kristine Restovic spajaju estetiku grafita, brut arta, enformela i neoekspresionizma u jedan visokourbani barokni senzibilitet kojim autorica puni slike. Restoviceva otvara zaigranu komunikaciju koja trivijalizira estetiku i astetizira trivijalnosti. Njezine "majice" mozemo gledati kao slike koje su usle u trodimenzionalnu sferu u kojoj aktiviraju komunikaciju s prostorom, ali se i medjusobno dodiruju spojene u dva niza. "Majice" posjeduju lica i nalicja, katkad vidimo vedriju, katkad mracniju stranu. Zapravo najvedrija je prva plava majica, koja mozda autobiografski donosi dva plava pramena kose. No, ona je okrenuta ledjima i djeluje kao fasada. prigodom obilaska "majica" ponekad nailazimo na socijalne reference, ponekad je rijec o ljubavi, ponekad o nasilju... Ponekad asocijacije nisu posve jasne, ali i tad djela pokazuju izbalansiran ugodjaj koji plijeni mastovitoscu i ukusom cineci semanticku razinu manje bitnom komponentom radova. Sve u svemu, ova izlozba predstavlja dosad najzrelija likovna ostvarenja Kristine Restovic. Isto bismo mogli reci i za slike velikih formata Viktora Popovica. U odnosu na prvu izlozbu u Galicu, koja je pokazala da se radi o talentiranom umjetniku koji, da bi usao u "prvu ligu", treba poraditi na oslobadjanju svoje poetike, za koju se cinilo da moze upasti u zamku brzog okostavanja, mozemo reci kako nova izlozba donosi samo pozitivne pomake. Naime, Popovic se jos vise oslobodio srednjostrujaske doze umivenosti, svoj rukopis je ucinio direktnijim i sirovijim, a da pritom nije izgubio smisao za svojevrsnu dopadljivu ruznocu slike. Popoviceva "prljanja" pastoznim akromatskim tonovima ne negiraju mogucnost slikarskog stvaralastva. Njega ne zanima stvoriti ruznu sliku ili ne-sliku. Njegove slike i onda kad su u pitanju monokromna crnila afirmiraju slikarsko umijece. Popoviceva "prljanja" i njegovi mrakovi su stilizirani, autor ne bjezi ni od efekta, ni od diskretnog zavodjenja. Slike, osobito monokromne, imaju svojevrsnu eleganciju, narocito u teksturama, iza cega stoji sofisticiran rukopis koji je likovno osvjezenje ne samo u splitskoj ponudi, a nama ostaje vidjeti kako ce se ovaj u osnovi inteligentan i otvoren srednjostrujaski pristup dalje razvijati.