Salon Galic, Marmontova 3, Split
	FORUM, Slobodna Dalmacija, 8. lipnja 1999. godine Sandi Vidulic Slike iz svakodnevice Uz izlozbu foto - ambijenata Zdene Koleckove i Neli Ruzic u splitskome Salonu Galic Tema fotoambijenata mlade ceske umjetnice Zdene Koleckove i Splicanke Neli Ruzic je svagdasnjica, odnosno one njezine manje spektakularne strane koje su i te kako vazne za njezinu opstojnost, a mogu posluziti i kao znakovi kojima se dekodiraju neka latentna znacenja svakodnevice. Fotoambijenti su prijenos stvarnosti u galeriju, ali ne nepovezanih detalja, gdje svaka fotka prezentira sebe, vec se s fotografijama odredjene lokacije zapravo prenosi ambijent te lokacije. Ali, dakako, postoji i razlog prenosenja, odnosno samo prenosenje kao umjetnicki cin pretpostavlja jedan visak znacenja, to jest upucuje na neku namjeru koja je utkana u rad od strane umjetnika, tako da je ovdje rijec o konceptualnoj fotografiji. Zdena Koleckova predstavila se u Salonu Galic slikama svakodnevice svoga mjesta Usti nad Lebem (koje ima jaku umjetnicku scenu, u sto smo se mogli uvjeriti u Dubrovniku na skupnoj izlozbi Black & Blue). Fotografirani su isjecci mjesta, snimljeni u razlicitim dobima dana, odnosno noci. Ugodjaj se prenosi preko detalja, identitet mjesta kreiran je po privatnoj identifikaciji autorice s njim. Jedna telefonska govornica, njoj vazna zbog intimnih razloga, ima vaznost javnog spomenika. Zato pravih spomenika i reprezentativne arhitekture nema. Uostalom, pitanje je koliko reprezentativna arhitektura uistinu simbolizira neko mjesto za onog koji u njemu zivi. Iz fotografija Koleckove Usti nad Lebem su pitomo mjesto urednog zivljenja, bez velikih senzacija, laganijeg ritma u kojem stignete na vrijeme obaviti svoje poslove. Ove neobvezne "razglednice", koje prikazuju unutrasnjost bolnice sa snimkama medicinskih uredjaja ili, pak, detalje tvornickih postrojenja, nekih prozora..., ujedno su intimne refleksije vlastite biografije, detalji privatne fascinacije mjestom. Male stvari pokraj kojih se prolazi svaki dan oznacitelji su svakodnevice koja je sastavljena od niza manje ili vise dragih banalnosti. Privatno i javno u prezentaciji su izjednaceni, to je prezentacija koja ne zeli biti reprezentativna, fragmenti ne zastupaju cjelinu. Ovo nije prica o Usti nad Lebem kakvu bi ispricao njezin gradonacelnik, ovo je niz detalja vezan uz osobno iskustvo koji se podastiru vasem dozivljaju. Dozivljaj bi bio i potpuniji da izlozba Koleckove nije nacinjena od, kako se cini, dijelova iz vise ciklusa - detalji iz bolnice koji su zasebno bili izlozeni u Dubrovniku izgleda da su dio jedne sire "price" - sto bas nije najbolje rjesenje. Neli Ruzic predstavila je pak cjelovit fotoambijent Kemijska cistionica Galeb. Za razliku od Kabakova, koji premjesta stvarne ambijente iz postkomunistickog miljea, u izlozbene prostore na Zapadu, Neli Ruzic - od Madrida, gdje je zastupala Hrvatsku na medjunarodnoj smotri suvremene umjetnosti ARCO 99., preko Galerije Dante u Umagu, do Splitskog Galica - Kemijsku cistionicu Galeb prenosi u galerijske prostore putem fotografija. No za razliku od Zdenina predstavljanja intimnog iskustva bivanja-u-gradu, stvarnost koja se uplece u pricu s Galebom ima i svoju metaforicku okosnicu, to jest kemijska cistionica uzeta je kao simbol kojim se propituje odnos zene u ratnoj situaciji, to jest u muskoj povijesti. Ana Peraica u predgovoru naslovljenom Zena i ratni motiv cistionicu u kontekstu rata vidi kao metaforu prividnog cistilista, "jer kada sjecanja postanu toliko losa, pere se sto se moze...". Medjutim, iscitavanje ovog rada jedino na osnovi njegovih idejnih smjernica ipak ne bi predstavilo njegov najbolji dio. Naime, kod radova Neli Ruzic zanimljiviji je njezin fini senzualizam koji kreira odredjena stanja i uvodi osjecaje u prostor negoli intelektualno-logicka koherentnost djela. Na planu prelogickog "feelinga" njezina djela ostvaruju svoju pravu komunikaciju. Tako je spoj njeznosti i hladne elegancije zanimljiviji od fakta da se u zensku "pricu", ako je doslovno shvatimo, ne uklapaju snimljeni muski radnici u Galebu, niti nam je bitno kakva je simbolika UN-FOR-ovih deka. Nije bitno stoga jer vizualnost samih fotografija, njihovi formati i raspored, koji u prvi mah djeluje bizarno, tvore postojan, cak estetski ugodjaj koji socrealisticki ambijent Galeba pretvara u ugodno mjesto za boravak, barem unutar galerijskog prostora.     ZAREZ, 1/9, 11. lipnja 1999. Katarina Luketic Kemijska cistionica Galeb U prostoru Salona galic u Splitu od 31. svibnja do 7. lipnja odrzana je zajednicka izlozba Neli Ruzic i Zdene Koleckove. Obje su autorice uglavnom izlozile fotografije vecih formata koje povezuje prikaz svakidasnjice urbanog zivota te posredna autobiograficnost. Tako se u fotografijama i slikama ceske autorice Zdene Koleckove (pod nazivom Safe in their Alabaster Chambers), koje je zagrebacka publika vec vidjela, izdvajaju detalji ritualizirane svakodnevice njezina rodnoga grada. Foto-ambijent Neli Ruzic pak prikazuje veliku splitsku kemijsku cistionicu Galeb, njezinu unutrasnjost, atmosferu rada i marende, izgled strojeva, slozzene gomile najrazlicitije odjece i tkanina, cesto vojnih prekrivaca itd. Na jednoj razini taj se rad iscitava kao nostalgicno biljezenje prostora cistionice u kojoj je zadrzan starinski nacin rada, a na drugoj se povezuje uz prethodno konceptualno djelovanje te poznate splitske autorice. Naime, rad tematizira odnos pamcenja i zaborava, ispiranje povijesti, a autorica popratnog teksta izlozbe Ana Peraica u tome ide jos dalje, prepoznavajuci odnos zene prema ratu, variranje motiva cistilista, fizickoga i duhovnoga, pitajuci se "jesu li nase plahte ciste i od nas samih?"